Dobro došli

Bila-online je do sada bila jedina web stranica moje župe i moga sela. Od sada mozete posjetiti novu web stranicu sela i župe Bila na linku www.bila-livno.com

Evo nekoliko riječi o selu Bila:

Selo Bila se nalazi u Livanjskoj općini (kotlini) uz magistralni put Livno-Split. Selo je razbijenog tipa i proteže se u smjeru sjever-jug u dužini od 3 km.

Od matičnog grada je udaljeno oko 8 km. Nastanjeno je sa 99% hrvatskim-rimokatoličkim življem a 1% su mješani brakovi.

Selo Bila je ujedno i župna zajednica više sela a to su: Bila, Srđevići, Zabrišće, Grborezi, Komorani i polovično selom Držanlije (druga polovica pripada Župi Livno). Selo se nalazi na padinama brežuljka zvanog Tribanj, u selu ima više zaselaka-zaseoka:    dojnja mahala, megdan, kovačeva draga, crni vrh, semreni, baraci-dolac, karačić- baljkov dolac i šarušići.

Prvi župnik bio je fra Lujo BRALIĆ, rodom iz Čuklića. Prvo krštenje obavljeno je l. svibnja 1925. To je bio Marko PERKOVIĆ iz Držanlija. U početku župnik je stanovao u "Ivankovića hanu" - kući Ante Ivankovića. Na zemljištu koje su darovali Ante Ivanković i Ile Krželj, oba iz Bile, sagrađena je nova župna kuća i poveća baraka koja je služila kao crkva.

Poslije fra Luje za župnika je došao 1929. fra Petar EVIĆ, rodom iz Posavine, koji ostaje do polovice 1931., kad preuzimlje župu fra Franjo ĆURIĆ, rodom iz Korita. Za njegova župnikovanja pred Božić 1931. izgorjela je baraka-crkva sa svim inventarom. Župnik je podigao, u blizini župskog stana, malu drvenu kapelicu koja je služila kao crkva nekoliko godina.

U lipnju 1934. dolazi za župnika fra Paško DUMANČIĆ, rodom iz Kupresa. Franjevački samostan na Gorici kraj Livna kupio je, u to doba od Ante Ivankovića, zemljište za gradnju nove crkve i župskog stana na kome se danas nalaze. Fra Paško počinje s gradnjom crkve u Biloj. Budući da je i ranije bilo trzavica oko mjesta gdje bi trebalo graditi crkvu, energični i pomalo netaktični fra Paško izazvao je pravu buru među vjernicima. Tako je došlo do formalnog prijelaza na starokatoličku vjeru sela Zabrišće osim nekoliko obitelji. U vrijeme opće besparice i siromaštva bilo je teško napraviti ovako veliku crkvu. Zato fra Paški nije uspjelo za Cetini godine gradnje dogotoviti crkvu, razbolio se i napušta župu 1940. god. Za župnika dolazi fra Branko KRILIĆ, rodom iz Fojnice. lako ne nastavlja gradnju, on pokušava smiriti duhove u župi. Njegov nasljednik fra Vlado ĆURIĆ, zvani fra Marijan, također nije nastavljao s gradnjom, a i nije bilo lako, jer su bila ratna vremena. Njegova je velika zasluga što je pomirio selo Zabrišće sa župom. U teškim ratnim danima fra Marijan je pomagao, koliko je mogao, progonjenima, pa i danas neki zahvaljuju njemu da su na životu. Fra Marijan je ostao u župi do konca 1947. godine. U velikoj oskudici svećenika tijekom 1948-49. župa Bila ostaje bez svog redovnog župnika. Župu povremeno pasterizira župnik iz Čuklića fra Bogdan VRDOLJAK. Koncem 1949. za župnika dolazi fra Serafim SARIĆ koji ostaje u župi do 1953. On pokušava obnoviti vjerski život u župi. Na njegovu molbu tadašnji provincijal Bosne Srebrne fra Jozo MARKUŠIĆ daruje zvono sa Sarajevske crkve sv. Nikole TAVELIĆA koje i danas zvoni. Njegovi nasljednici fra Krešo BRALIĆ i fra Ivan PELIKAN nisu pokušavali, a i nisu mogli, nešto raditi na crkvi. U mjesecu srpnju 1955. za župnika dolazi fra Valerije VOLODER, zvani «Kaurin» rodom iz Tijarice i na župi ostaje devet godina. Fra Valerije je stekao veliku popularnost u župi i njemu je uspjelo nastaviti radove na nedovršenoj i već tada oronuloj crkvi; popravio je i župski stan. 20. lipnja 1964, za župnika dolazi dr Boris BARUN, rodom iz Lusnića. Budući da su se prilike popravile, moglo se pomišljati na veće zahvate na crkvi. Stoga je novi župnik već slijedeće godine nastavio s izgradnjom crkve prema planu arh. Paržika. Štavljenje betonski strop, postavljen ravni krov na lađama, elektrifcirana je crkva, napravljen kor, stavljeni oluci, crkva je ožbukana iznutra, podignut djelomično zvonik (28 m). Vrijedno je istaknuti da su u crkvi napravljena dva pokrajna oltara od mramora, dar Antića VRDOLJAKA i njegove žene Kate, iz Srcđevića koji sada žive u Austriji. U crkvi su postavljene mramorne pločice, nove klupe, dvije mramorne kamenice za blagoslovljenu vodu. Zanimljivo je i vrijedno pažnje da je u crkvi napravljen iza glavnog oltara klasični mozaik, kopija slike španjolskog slikara Murilla, na kojem je prikazan sv. Franjo ispod raspela. Mozaik je izradio umjetnik Alfio Tambosso iz Ljubljane, a dar je Martina VUKADINA, Jakiše VUKADINA, Joze VUKADINA i Stanka VUKADINA svi iz Srđevića. Mozaik je umjetnički vrijedan i isplati se doći i vidjeti ga, a koštao je poprilično. Radovi u crkvi nisu gotovi. Treba napraviti glavni oltar, dva ambona, sedilije i krstionicu i to sve od mramora, zatim vanjsku žbuku na crkvi i tornju, obojiti crkvu, nabaviti katedralno staklo, troja hrastova vrata i s tim bi biljanska crkva bila gotova. Vjerujemo da će to ovaj vrijedni narod napraviti. Svakako treba spomenuti da je 1965. od 2. svibnja do 16. prosinca sagrađena nova župska kuća s dvoranom za vjeronauk.

Župa Bila osnovana je 1925. godine odvajanjem od župe Čuklić. Od te godine vode se župne matice.

Prvotno je u župi postojala drvena kapelica, koja je 1932. god. izgorjela sa svim inventarom. Uskoro su počele pripreme za gradnju crkve. Kamen temeljac blagoslovljen je 4. listopada 1935, a gradnja je započela god. 1936. Prije početka Drugog svjetskog rata crkva je bila pod krovom, dok je zvonik ozidan do visine pobočnih lađa. Godine 1955. nastavljeni su radovi, koji su potrajali više godina. Zvonik je konačno dovršen 1966. godine. Na njemu su četiri zvona težine 50, 103, 250 i 300 kg. Prvo je pedesetih godina preneseno iz crkvice naše Teologije u Sarajevu na Kovačićima, koja je nacionalizirana. Ostala tri zvona su nabavljena 1987. godine.

Od konca šezdesetih pa kroz sljedećih desetak godina crkva je umjetnički uređivana. Na zidu prezbiterija izveden je mozaik prema slici španjolskog slikara Murilla na temu: Sv. Franjo pred Isusom na križu . Oltar, ambon i krstionica su izrađeni od bračkoga kamena. Vitraili su izvedeni po nacrtima slikara Ivana Tune Jakića. Unutarnje uređenje crkve nastavljeno je osamdesetih godina. Dva mozaika: Rođenje Isusovo i Uskrsnuće izradio je slikar Ivica Šiško 1986. god. Isti je slikar izveo postaje križnoga puta (al secco, 150xl00 cm) 1984. god. Godine 2000. Jure Semren izradio je kip Sv. Franje (drvo) a 2002. Branko Ivanković Tau s iskrama (drvo).

U župi se nalazi jedna podružna crkva, u Zabrišću, koju ukrašava slika G. Jurkića Sv. Stjepan . Tu je i Križni put kojega su 2002. izradili Jure Semren i Miroslav Mandić. Svako naselje u župi ima i svoje groblje s kapelicom.

Župna je kuća izgrađena 1967. god. po projektu A. Barača, a nadograđena je 1987. god. Vjeronaučna dvorana podignuta je također 1967. god.

Župa Bila imala je 1935. god. 2.900 vjernika, 1974. god. 3.104., 1991. god. 2.553. Njihov se broj smanjuje prije svega zbog iseljavanja. Danas je u župi 1.912 vjernika. Župu tvore sljedeća naselja: Bila, Držanlije, Grborezi, Komorani, Srđevići i Zabrišće.

RKT. ŽUPNI URED BILA

BiH-80205 Guber
Tel.: 034/ 243 204
Fax: 034/ 243 707
 
Fra Miroslav Ištuk, župnik

Tko je bio Franjo Asiški

Svetac
Sv. Franjo Asiški rodio se pocetkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naucio citati i pisati. Kao djecak i mladic bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladic u sebi osjecao vatrenu želju da bude prvi, da prednjaci, da se na neki nacin odlikuje. Volio je svecanosti, raskoš, bio prilicno lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankocutnu osjecajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i cudoredno neporocan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenacke asiške družbe, "kralj gozba i zabava", u kojima je znao potrošiti dosta oceva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama izmedu Asiza i Peruggije, izmedu naroda i feudalaca. Vec je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše vec promijenio, pokušao je ipak poci za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu. Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te zapoceo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodocašce u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput cuo zov Raspetoga: "Franjo, podi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!" Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povucen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako ce izbjeci ocevu gnjevu koji je bio nad njim razocaran.

Razocaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu. Potpuno u srcu obracen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na ocinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvecena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: "Cujte me i shvatite dobro! Do ovog sam casa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s vecim pouzdanjem mogu reci: Oce naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja." Nalazeci se jednog dana u crkvi Sv. Marije andeoske, cuo je kod mise ove evandeoske rijeci: "Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuce, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!" (Mt 10,9-10)... Cuvši te rijeci, bio je tako snažno zahvacen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: "To je što tražim, to je što svim srcem želim!" Kasnije mu je svecenik protumacio sav smisao tih rijeci, a i onih koje iza njih u Evandelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poucen i zahvacen Božjom rijecju iz 10. glave Matejeva evandelja, Franjo je svoju pustinjacku odjecu zamijenio "minoritskom" - manje brace, kako ce kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada obicavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokornicku i moralnu propovijed: "jednostavnom rijecju ali velikodušnim srcem, pobudujuci i izgradujuci svoje slušatelje". Za svoju je zarucnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te ce neobicne zaruke genijalni Dante, koji ce i sam postati franjevacki trecoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesnickim perom. Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga nacina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju.

Franjo ih je godinu dana poucavao, a onda poceo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evandeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje brace. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje brace, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evandeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i clanovi Reda manje brace budu evandeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumace najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. LT naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evandelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevacko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male brace da posvuda propovijedaju Evandelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klericki red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zareden za dakona, pri cemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svecenickom redenju.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mucenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevacki red - klarise - ili "Siromašne dame od sv. Damjana", odjenuvši prije toga u redovnicko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kuci ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doci u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je nacin svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku.

Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajuci kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevacke zajednice medu Franjinim ucenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uvelicali. No prilicno je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo cinilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesnicar Lortz piše o tome: "Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji." Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u misticnu suoblicenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz.

Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije andeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvecer. Toma Celano piše: "Smrt je pjevajuci primio." U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj "Pjesmi brata Sunca" smrt je nazvao "sestricom", on ju je kao takvu radosno i docekao. Papa Grgur IX. vec dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u cast dvostruka velicanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svecevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije tocno znalo za svecevo tijelo. Nakon mucnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronadeno pod glavnim oltarom. Danas se cuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.