Otac domovine i domovine sin

OTAC DOMOVINE I DOMOVINE SIN

O Starčeviću i Tuđmanu

Predavanje u Makarskoj, 10. listopada 2008

Mladen Schwartz

     Hrvatska braćo i sestre!

     Braćo po oružju!

     Predstavljanje dvije od mojih knjiga – «Hrvatska nakon Tuđmana» te «Schwartz o Starčeviću» - pruža mi dobrodošlu prigodu pred vama usporediti ovu dvojicu hrvatskih velikana (manje ću ih ovdje izravno prikazivati, jer sam to iscrpno poduzeo u knjigama). Unatoč bjelodanim manama, kakvih svi imamo, a navlastito oni uistinu veliki, Starčević i Tuđman, svaki na svoj način, doista jesu hrvatski velikani. Samo se, u nekim trenutcima, čini da ih hrvatski narod nije zavrijedio, jer im nije dorastao. Kada je narod nedorastao veličini, stvara se ozračje koje ide na ruku pojavi osrednjih i malih, pače štetnih, pa oni dolaze na čelo države ponajčešće kao izrodi i izdajice. Vođe mora biti, ali ako narod ne prepozna i ne prigrli pravog, dobit će šugavog.

     Otac Domovine, pater patriæ, to je za Hrvate bio samo Ante Starčević.  Tuđmana se, ignorirajući ovu činjenicu, također tu i tamo pokušalo nazvati ocem domovine, ali bi se prikladnijim učinio naslov sina domovine, a oca države. Pri ovom se posljednjem, dakako, gubila iz vida okolnost da je otac moderne hrvatske države, nakon 839 godina «ograničenoga suvereniteta», bio Poglavnik, a ne Vrhovnik; ovaj je tek obnovio obnovljenu hrvatsku državu XX stoljeća.

     Ante Starčević jest Ocem Domovine jer ju je on duhovno, politički i ćudoredno pripravio, a pripravio ju je zagovorom neograničenog, apsolutnog suvereniteta. Istina, obje hrvatske države XX stoljeća, a pogotovu ova naša, druga, morale su ustupiti dio svojega suvereniteta tuđincu. Točnije, Tuđman je to (s obzirom na prvotnu srpsku okupaciju dijelova hrvatskoga tla) možda morao, iako nije htio, a njegovi nasljednici (s obzirom na «europsku uniju») ne moraju, ali hoće. Teško je državi biti apsolutno suverenom, ali ako ona to uopće ne će, i ako svojom političkom praksom u danim i zadanim uvjetima ne ozbiljuje maksimum suvereniteta, onda ona u pravom smislu i nije država, nego je okupirani teritorij, kolonija ili protektorat, marionetska tvorevina ili banana-republika.

     Ante Starčević toliko je markantna, uzvišena figura hrvatske povijesti, toliko je sam u sebi suveren, toliko je proturob, da nam se današnjima, suočenima s još neviđenim ispadima onoga robsko-podaničkoga u hrvatskoj nacionalnoj duši, čini kako skoro i ne bi mogao biti hrvatske krvi. Jest, Starčević je složena pojava, kao i svi velikani, on je i protuslovan, jer sama su zbilja i sam život, u koje je tako duboko zahvatio, svojom naravi protuslovni. Zato su oni nižega ranga oduvijek imali poteškoća u shvaćanju njegove veličine. Vidjeli su ga kao genija, ali i glupana; kao luđaka, sveca i bezbožnika; proroka i monstruma; kao čovjeka ćudorednog, ali i lažljivca; skromnog, ali i oholog; i ljudoljubnog i hladnog... No, veličinu mu ipak nisu uspijevali zanijekati, pa bi ga uspoređivali s Mojsijem, Pitagorom i Sokratom, Diogenom, Katonom, Markom Aurelijem. A ako im je njegova veličina bila nepoćudna, sustavno bi ga prešućivali, što je također neupitni znak veličine.

     U čemu je ta veličina? Starčević je mislilac i mudrac, duboko razumije pokvarenu ljudsku narav, svjestan je da izvan države nema narodu opstanka. On je protiv bilo čije vladavine nad Hrvatskom osim Božje. Prihvaća, u svojemu vremenu, istom praznu formu personalne unije hrvatske s habsburškom Krunom, ništa više od toga. U duhu ideja Francuske revolucije, on se priklanja liberalno-demokratskim načelima, pod čijim je okriljem Revolucija obnovila, osvježila i sâmo načelo nacionalizma, koji inače predstavlja antropološko-političku konstantu cjelokupne ljudske povijesti. Ali taj vodeći motiv liberal-demokratski Starčeviću ne priječi uvid u razmjerne prednosti diktature, kakvu su imali Rimljani za situacije osobite nutarnje krize te izvanjske ugrozbe.

     Franju Tuđmana protivnici slijeva nerijetko bi nazivali diktatorom, uvjereni kako ga ne mogu žešće ocrniti negoli tom dosjetkom. Tuđman, barem prema kolajućim školskim definicijama, nije bio diktator: dospio je na vlast slobodnim izborima, izvrgnuo se i potom predizbornom cirkusu te izbornoj lutriji, ozakonio je djelotvornu i jaku, pa i onu protuhrvatsku oporbu. Štoviše, protuhrvatski su oporbenjaci u njegovo doba čak i iz inozemstva određivali hrvatski usud; pomislimo na sve one brojne guvernere iz fantomske «međunarodne zajednice» i protektore lordove ovnove e tutti quanti. A što je Tuđman u svojoj osobi ujedinio ovlasti šefa države i partije te vrhovnog zapovjednika vojske, pa to je učinio baš kao i neki drugi od posve pitomih vladara dekadentnoga demokratskog svijeta. Nije bio diktator, bolje bi bilo da jest, bolje bi nam svima danas bilo.

     I Tuđman, kao i Starčević, politički korijeni u rečenomu francuskom veleprevratu, pri čemu Starčević zastupa njegovu parlamentarističku struju, a Tuđman isprva onu komunističku. Starčević, u svoje doba prema tadašnjoj nomenklaturi ekstremni ljevičar, uza sve autentično desničarske sastavnice svoje misli (o kojima pišem u knjizi), omogućio je uspostavu desničarske hrvatske države u tijeku i u uvjetima Drugoga svjetskog rata, a Tuđman je, premda zarana hrvatski domoljub, ali i ekstremni ljevičar, prošao postupno nacional-političko obraćenje s pripadajućim mu zaokretom udesno.

     I Starčević i Tuđman su spisatelji, Tuđman uglavnom povijesni i politički, dočim Stari imade i uže književnoga dara. Ali jezični im je osjećaj donekle srodan. Starčević rabi specifični arhaični jezik, a Tuđman je sklon neologizmima koji su počesto zapravo zaboravljeni (pod Jugosrbijom prokazani) arhaizmi. Filozofija je bliska obojici: Starčević se, poprilično eklektik, drži antike: Aristotela, kinikâ i stoikâ, te Rousseaua, a mladomu su Tuđmanu izvorište Marx i Lenjin. Zatim je ustvrdio («Velike ideje i mali narodi») da slijepo prihvaćanje velikih ideja (to su ovdje panslavizam, socijalistički integralizam i neoimperijalistički univerzalizam) može za mali narod biti štetno, pa i tragično, pače pogubno. No ipak se priklonio velikoj ideji demokraciji, za koju danas, ako samo gledamo otvorenih očiju, ne možemo kazati da nam je u ova dva desetljeća osobito koristila. U zrelim godinama, Tuđman se zapravo očituje kao politički eklektik, nastoji pomiriti nepomirljivo: Starčevića i Pavelića i Radića; Mačka, Tita i Brunu Bušića. U svojim varijacijama na teme filozofije povijesti, kao promislitelj povijesnoga usuda, Tuđman razvija tezu o zlosilju, uz različite njegove racionalizacije, samoprikrivanja i samoopravdavanja leitmotivu svjetske povijesti. Time se Tuđman svrstava među zagovaratelje pesimistične antropologije, koja nije strana ni Starčeviću, unatoč njegovu izvanjskom preuzimanju naivne rusoovske dogme o čovjeku koji je po prirodi dobar.

     Ta je ideja protivna kršćanskom nauku o Padu, i kada je papa Pio VI, Giannangelo Braschi, uzeo čitati Rousseauov Le contrat social, došavši do mjesta o dobru čovjeku, zaklopio je knjigu i dalje nije čitao. (Usput rečeno, Papi je revolucionarni rusoovski Direktorij poslije došao glave.) Starčević je, međutim, bio kršćanin, možda ne uzorni (iako je bio muž čelična značaja i ćudoređa), ali su ga, kao protuklerikalca, zvali čak i antikerstom. Antikersti su zacijelo bili Tuđmanovi komunisti, a s vremenom Tuđman je prema vani počeo nastupati kao vjernik, očito je doživio u sebi stanovit povratak praotačkoj vjeri, pa se pred smrt dao od kardinala Kuharića i naknadno po katoličkom obredu vjenčati. Tih problema nije imao Starčević, koji je do kraja ostao neženjom i, valja kazati, bio zdravi antifeminist.

     Za razliku od današnjih povijesnih nihilista na čelu s trenutačnim premijerom, koji ne propušta niti jednu prigodu kako bi ponovio jeftinu neistinu da ne živimo u prošlosti, te da povijest (umjesto narodu) moramo prepustiti povjesničarima (po prilici kao kada bismo rađanje djece, umjesto ženama,  prepustili ginekolozima!), - i Starčević i Tuđman svjesni su ukorijenjenosti naroda u svojoj povijesnoj dimenziji. Tako Stari izrijekom temelj politike vidi u povjestici, i u životu, a Tuđman istovrsni nazor potvrđuje svojim historiografskim i filozofsko-povijesnim djelom.

     Obojici je zajednički i zdravi, realistični odnos spram rata: za Starčevića, rat je u prirodi politike kao što je studen u naravi leda. A Tuđman, koji je o ratu napisao relevantnu studiju («Rat protiv rata»), u jednomu je ratu ratovao kao vojnik, dočim je drugi rat vodio kao vrhovni zapovjednik.

     Dok je dakle Tuđman, kao hrvatski partizan, sudjelovao u Titovoj jugo-komunističkoj revoluciji, a drugoj se, nacionalnoj revoluciji, pola stoljeća potom stavio na čelo, Starčević je o bunama imao ambivalentan stav. On načelno ne vjeruje da se nasilnom i izravnom akcijom može polučiti dobro; čak se distancirao i od bune svojega dioskura Kvaternika. S druge strane, učenik je Francuske revolucije, čak odobrava Robespierreovu teroru (trepetu, kako ga zove, i smatra protutežom beglavju – po prilici, anarhiji), te ističe pravednost pobune u obranu narodnih prava: najstrašnije je, veli, načelno trpljenje zla.

     Starčević ni o socijalizmu ne misli  jednodimenzionalno: protivnik je i kritičar egalitarističkih nauka i prakse, te demagoške retorike socijalista svojega vremena, čak i Bismarckovih socijalnih zakona, ali se istodobno zalaže za ozbiljenje socijalne pravde, koliko je to moguće, i ujedno za posebničko vlasništvo. Upozorava na pogibelj koja prijeti od stvaranja mase  golokraka, proletera. A Tuđman, u prvom razdoblju pristaša «diktature golokračtva», također dospijeva liberalnoj ideologiji privatnog poduzetništva, tvrdeći da nam neki drugi model ne stoji na raspolaganju.

     Starčević se u svojemu vremenu bavio politikom kao utemeljitelj i predsjednik Stranke prava i Čiste stranke prava, velebilježnik Riječke županije te saborski zastupnik. I Tuđman je bio zastupnik, osnivač i  šef svoje političke stranke, Hrvatske demokratske zajednice, ali je, koristeći povoljan povijesni čas, za razliku od Starčevića, uspio u svojoj Domovini osvojiti i vlast. Obojica su bili politički proganjani. Tuđman je zbog političkih razloga robijao pod drugom Jugoslavijom, devet mjeseci pa onda još šesnaest, a Starčevića su, pod prednagodbenjačkom Austrijom, zbog istovrsnih razloga, kao protudržavnog elementa, odbijali, suspendirali, te i osudili na jednomjesečni zatvor.

     Starčević i Tuđman bili su u punom smislu «velikohrvati» tek privremeno: Starčević u razdoblju kada je, uzvraćajući na Karadžićev panserbizam, i Srbe držao Hrvatima, a Tuđman tako dugo dok je, na tragu Starčevića i Pavelića, bosansko-hercegovačke muslimane smatrao Hrvatima islamske vjeroispovjesti. Još tjedan dana prije dolaska na vlast Tuđman je, u razgovoru s dnevnim novinama «Vjesnik», ponovio to svoje starčevićansko uvjerenje, da bi ga se kao Predsjednik vrlo brzo odrekao, poglavito pod utjecajem svojih suradnika iz zapadne Hercegovine, nacionalističkih i državotvornih jednako koliko i secesionističkih.

     U svoj velikohrvatski koncept Starčević je uključivao i Slovence - planinske, alpske, noričke Hrvate, našu braću onkraj Sutle. Starčević je podsjećao na povijesna zajedništva Hrvata i Slovenaca u XVII i XVIII stoljeću, te zagovarao hrvatsko-slovensku udružbu, koja nam danas s razlogom djeluje poput maglovite utopije. Za razliku od njega, Tuđman je skeptičan prema susjednom nam i srodnom narodu, sjećam se samo što je meni rekao tijekom brzoglasnog razgovora 1988, kada sam mu predložio da se i u Hrvatskoj pokrene osnutak nekomunističkih nacionalnih stranaka kao u Sloveniji – tada je to bilo korisno. Tuđman je uzvratio kako su nas Slovenci izdali u vrijeme Hrvatskoga proljeća. Točna ili ne, ta je zamjedba u rečenu surječju ipak bila posve irelevantna.

     Pritom je majka Tuđmanove žene Ankice, Fanika, bila Slovenka, kao i Titova od onkraj Sutle. Sam Tuđman, rodom poput Tita Zagorac kojega su neki protivnici, prema krivoj etimologiji prezimena, rado zvali «Tuđi», mogao bi biti ili madžarskoga podrijetla, ili prezime pripada u staroilirsku onomastičku baštinu. I Ličaninu Starčeviću hrvatsko su čistokrvlje činili upitnim ukazujući na rod majke mu Milice (Ane) Bogdan, ali ona, kao pravoslavka i vjerojatno Vlahinja, još time svakako ne treba biti smatrana Srpkinjom.

     Više negoli o Slovencima, Starčević i Tuđman bliski su u svojim nazorima o Židovima; točnije, i jedan i drugi su ponešto nedosljedni. Obojica sudjeluju u ambivalentnoj hrvatskoj tradiciji filo-anti-semitizma koja uključuje i muževe od ranga, kakvi su Strossmayer i Rački, Antun Radić, nadbiskup Stepinac, poglavnik Pavelić, komunist Ciliga... U toj tradiciji stanovito se ulagujuće divljenje Židovima i njihovim sposobnostima, ili njihovu statusu starije braće kršćana, te, u naše dane, strahopoštovanje spram njihove svjetske moći, isprepleće s uvidima u njihove nacional-karakterološke manjkavosti, autorstvo nad nepoćudnim svjetsko-povijesnim izumima poput komunizma i kapitalizma, napokon, udio u strukturama nadnacionalne i protunarodne svjetske nadvlade.

     Neki autori skloni su do besvjesti prenaglašavati Starčevićevu sklonost Židovima, a da za to stajalište nisu kadri ponuditi odveć podkrijepe. U baštini Hrvatske stranke prava jest i razmjerno naglašeni filosemitizam: u staroj su Stranki prava mnogi,  pa i vodeći članovi, sve do Josipa Franka, bili mojsijevski ili pokršteni Židovi. Ta se sklonost nastavila i u Ustaškom pokretu, u emigraciji, ali još više nakon dolaska na vlast. Glede Starčevića, on ponajprije ustvrđuje kako u Hrvatskoj ima i onoga što bismo danas nazvali pripadnicima nacionalnih i vjerskih manjina: među njima su, da ih ne nabrajam, i Židovi. I «Žida» Starčević, kako veli, «ljubi i za brata derži». Ali nema samo takvih mjesta: hvaleći, recimo, francusku srpanjsku revoluciju iz 1830, Starčević bez dlake na jeziku grmi protiv židovskih lihvara, te otvoreno tvrdi da je Revolucija iz 1789 pogriješila kada je Židovima dala građanska prava, jer su drski i bezobrazni Židovi, uz nešto iznimaka, pasmina bez morala i bez domovine, odana samo vlastitu probitku. Pripušteni nerazborito u javni život, oni su «premnogo pokvarili i raztrovali narod francezki». Ima toga još što bi nas predaleko odvelo: piše u mojoj knjizi.

     Tuđmanovi nazori na Židove u sadašnjoj Hrvatskoj bili su od protivnika dočekani na nož, jer se u početku izjasnio sretnim da mu žena nije Židovka (a ni Srpkinja). Iako se ta izjava nije morala tumačiti u antisemitskom smislu (mogao je misliti da se nije, kao mnogi jugokomunisti, oženio Židovkom iz oportunističkih pobuda, mogao je misliti i da bi mu, uza sve drugo, neprijatelji spočitali i brak sa Židovkom...) – dobro je došla svima koji su od prvoga dana uz Tuđmana i preko Tuđmana uzeli na zub i obnovljenu nezavisnu državu Hrvata. Oni su rečenu izjavu iskoristili kako bi otežali Tuđmanovo približavanje državi Izrael, a njegovu vladavinu pred svjetskim Židovljem i globalističkom liberalnom ljevicom prikazali kao kasnu repliku negdašnjih fašističko-antisemitskih režima. Osobito su se okomili na neka mjesta iz knjige «Bespuća povijesne zbiljnosti», gdje Tuđman dovodi u pitanje nedodirljivu, mitološko-kabalističku židovsku dogmu o «Šest Milijuna Holokaustiranih» (zbog čijega se dovađanja u pitanje u današnjoj «europskoj uniji» može skončati onkraj brave i na pola desetljeća!), i Židovima s pravom pripisuje barem dio krivnje za vlastite povijesne nevolje. Pritom ništa nije pomoglo što je Tuđman u svoju vladu, imajući svakako na umu i mogućnost filosemitskih kritika, uključio i čitavu armiju Židova.

     Gdje su Židovi, tu su negdje blizu i masoni. Starčević to, naravno, nije bio, kao ni Tuđman. Ali je kanonik Iveković Staroga proglasio masonom jer je ovaj čitao jedan «belgijski» masonski list («L'independence belge»). Starčević je bio svjestan da se njegove stekliše sumnjiči za masonstvo, ali ga je to ostavljalo prilično hladnim. Mason je, međutim, bio pravaški renegat Fran Folnegović, koji je uime masona govorio da je Stari «mason bez pregače» – budući da je, kao i slobodni zidari, bio protuklerikalac. (Usput, Folnegović je govorio da Stari radi na jednom «strahovito antisemitskom djelu». Do danas nismo uspjeli otkriti o čemu je riječ.) A o Tuđmanu mogu samo reći da je 1988 održao predavanje u prostorijama jedne hamburške masonske lože, gdje sam ga uostalom osobno i upoznao (oni su iznajmljivali dvoranu svakome tko bi platio), pa je to, bez ikakva temelja, dalo povoda za uobičajena nagađanja.

     Spomenuo sam takozvanu «europsku uniju», koja je zacijelo mnogo više i judeomasonska i tehnobirokratska, i liberaldemokratska i totalitarna i multikulturalna, i afrička i azijska, negoli što je europska. Tuđman je, prihvativši kao usud europske okolnosti u kojima je došao na vlast, hrvatsko članstvo u EU smatrao neizbježivim koliko i poželjnim. U vrijeme rata nije se puno razmišljalo o pojedinostima, i mnogi vjerojatno nisu slutili kakav bi nas gubitak suvereniteta u njoj čekao, tek što smo krvlju naših ratnika skinuli s vrata jaram jugo-nadvlade. Starčević bi, kao zagovornik apsolutnog suvereniteta, o «uniji» zasigurno sudio drugačije. Jer on kaže da narod koji uvijek traži zaštitnika nije vrijedan slobode. I još dvije su njegove misli ovdje mjerodavne: «Davati narodu novaca nakon što si ga gurnuo u sužanjstvo (to su te navodne koristi koje nas tobože čekaju u «uniji»!), to je kao da ubiješ čovjeka pa mu daješ medene kolače.» Ili: «U domaće poslove nijedne države nitko ne ima pravo da se nepozvan upliće.» A mi se sjećamo da nam je «unija» nametnula koju tisućicu svojih zakona, pretežito protiv dobro shvaćenoga hrvatskog nacionalno-državnog interesa.

     Obnovljena Hrvatska 1990 prema mišljenju mnogih, među kojima je Tuđman prednjačio, oslobodivši se komunizma, svjesna da je on u bitnom smislu stvar prošlosti, morala se bezuvjetno prikloniti Zapadu. A Zapad, to je značilo parlamentarnu demokraciju, liberalni kapitalizam, sa svim ljudožderskim posljedicama, dekadencijom, kaosom i bezakonjem što je oni sa sobom donose. Starčević, koji, unatoč dominantnim mjestima što govore drugačije, nije isključivao diktaturu, pa niti iskrenu a korisnu despociju, i još je simpatizirao s istočnjačkom despocijom Turskom, dublje bi razmislio: Zapadna civilizacija, veli Stari, smućuje nam pamet, truje srce i ubija život. Rekli bismo, dakle, da nam uništava cjelokupnu dušu: njezin razumski, osjećajni i voljni dio!

     Kako je Tuđman gledao na Oca Domovine? On ga je, kako rekoh, nastojao uklopiti u svoju eklektičku cjelinu, u kojoj je bilo mjesta i za Poglavnika, i za «maršala». Jedna je od ključnih Tuđmanovih pogrješaka svakako bila u stalnom podgrijavanju Titova kulta, što je dovelo do današnje pomame neotitoizma i tekućega jugo-revival-a, temeljem iluzije i laži da je današnja država sljednica šumskoga «zavnoha» (zapravo tek filijale jugo-avnoja), a ne Nezavisne Države Hrvatske. Uglavnom, Tuđmanu je od Starčevića bio bliži, ako već ne u svemu Tito, ali onda svakako Stjepan Radić. Ipak, Tuđman se o Starčeviću izjašnjavao vrlo povoljno, pa primjerice i pišući proslov Barišićevom izdanju njegovih saborskih govora.

     U «Bespućima povijesne zbiljnosti», polemizirajući protiv jugo-povjesničara generala Velimira Terzića i sanuovca Vasilija Krestića, Tuđman je, na crti Vase Bogdanova, naglašavao lijevo-emancipatornu sadržinu Starčevićevih poruka. Za Tuđmana, Starčević je zagovornik pravednog otpora protiv tuđinskog jarma, i navodi uz ostalo poznate Starčevićeve stavove: da narod u beznađu ne će braniti državu koju ne smatra svojom (to je pod konac Juge bila Tuđmanova aluzija na trenutačnu situaciju); da ne će biti prijatelj vlastitu tlačitelju; da je nemoguće stvoriti ili uščuvati državu koju ne žele njezini državljani; da se despocije ne popravljaju nego propadaju; da se jaram mora ukloniti a ne mijenjati; da hrvatski narod, kao i svaki drugi, ima pravo na slobodu i sreću te pravo na samoodređenje; napokon, da narod najbolje sam zna što je za njega korisno.

     U znak štovanja za Antu Starčevića, Tuđman je lik Staroga stavio na najveći apoen, novčanicu od tisuću kuna, smjestivši ga tako ipak ispred Radića, koji «vrijedi» samo 200 kuna, a Tita se za ovu prigodu srećom nije sjetio. Osim toga je Tuđman uveo orden «Reda Ante Starčevića», koji se, prema Zakonu o odlikovanjima i priznanjima RH (1995), podjeljuje za «doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države». U ovoj je formulaciji, uostalom, lako prepoznatljiv rukopis samoga Tuđmana. Kao što je obezvrijedio i sve drugo vezano za hrvatsku čast i slobodu, Tuđmanov se nasljednik na svoj romski način izrugao i ordenu i Starčeviću, kada je Oca Domovine ujesen 2006 prikvačio na prsa  svojega prijatelja, a jednog od kolovođa današnje Protuhrvatske, Slavka Goldsteina, koji niti je zaslužan za čuvanje hrvatskoga državotvorstva, niti pak za obnovu državnosti, nego naprotiv, za bojkotiranje hrvatske države uz popratno cmizdrenje zbog propasti Juge, koja je za Goldsteina bila «dobra ideja».

     Kako bi Starčević gledao na Tuđmana? Starčević je pristaša prosvjetiteljsko-revolucionarne teorije o narodnom suverenitetu, i dobar je za njega onaj vladar, koji služi narodu. To ne znači da ga je narod morao «izabrati», ali on mora uživati «narodno nagnuće». A to će postići ako bude «čovjek nepokvarene ćudi, obsežna i uznosita duha, čista i odvažna serdca, koji zaboravlja na svoje vlastito biće, dočim u samoj sreći naroda nalazi svoju sreću, koji izkreno i duboko ćuti boli i terpljenja naroda, kome je serdce zauzeto jedino za istinu i pravdu, koji se neustrašivo bori za dobro i slobodu naroda, koga od svete čežnje njegove ne odvrati ni laskanje, ni obećanje, ni preziranje, ni muke ni ista smert». Smijemo pretpostaviti da bi, prema ovom strogom mjerilu, Tuđman od Staroga dobio barem prolaznu ocjenu.

     U ovomu nam je sklopu sažeto podsjetiti na iznimno važnu Starčevićevu teoriju o slavoserbstvu; da ništa drugo nije ponudio svojim neizmjernim opusom, samo svoju besmrtnu raščlambu slavoserbâ, po njoj bi ga pamtili naraštaji i po njoj bio bi nezaobilaziva veličina u našoj bijednoj sadašnjosti. Slavoserbi su niža, sužanjska pasmina ljudi, donekle nešto kao barbari za Grke ili goji za Židove. Slavoserbi – tek mjestimice Stari ih izjednačuje s etničkim Srbima, jer se mogu pojaviti u svakom narodu – rođeni su robovi, dvostruki robovi (sclavi i servi), dakle robovi i tjelesni i duševni, a osim toga robovi i Austrije i Madžarske, za što Starčević rabi i kovanicu «Magjarolci» (Madžari i Tirolci, dakle austrijski Nijemci), podljudi, smeće naroda, niži od životinja, čovječuljci bez ideja i načela, bez plemenitih kreposti, glupani, konformisti, oportunisti, plaćenici, nagodbenjaci, «svačijakovići», kako veli Stari: svima se prodaju, nisu svoji pa su svačiji... Slavoserbi su protiv svega što je «dobro, slavno, veličanstveno». U tu kategoriju spada ponajprije puzava odnarođena inteligencija. Slavoserbi su se zakleli zbrisati hrvatski narod s lica Zemlje, tvrdeći da Hrvati nemaju preduvjeta za slobodu i samostalnost. Zapravo su Slavoserbi izrodi, izdajice, koji rade za neprijatelja.

     I ovaj sumarni, nepotpuni pregled crta što ih Starčević pripisuje podljudskoj slavoserbskoj pasmini pokazuje kako bi bilo nezamislivo da ih on prepozna u Tuđmanovoj osobi i djelu, jer po svemu čime nam se predstavio, Tuđman ipak puno više odgovara Starčevićevu antipodu slavoserba, steklišu, onomu koji se borbeno i radikalno zalaže za probitak hrvatskoga naroda. S druge strane, Tuđmanovi nasljednici, na čelu s današnjom trojicom «predsjednika», štoviše, sve one bezbrojne, važne i nevažne face koje nas danomice teroriziraju svojom pojavom na TV-ekranima i nešto predstavljaju u politici današnje Posthrvatske i Antihrvatske, za Starčevića bi bezostatno i beznadno pripadale u skupinu slavoserbskih robova, za koje vrijedi: «Tko se smatra sužnjem, taj neka se ne čudi, što ga i drugi takvim smatraju.» Dalje: «Tko nije svoj, taj je svačiji, jer od njega ne zavisi, čiji će biti.» Napokon, strašno i opominjuće na ovim današnjim našim bespućima: «Dok bude domaćih izdajica, imat ćemo tuđina za gospodara.» I: «Narod koji uvijek traži zaštitnika, nije vrijedan slobode.»

     Tako smo eto dospjeli i do naših dana. Božjom milošću zasvijetlio je u hrvatskom XIX stoljeću duh Ante Starčevića, dočim za državu još nisu bili sazrijeli uvjeti. Ali, bez Staroga ne bi bilo Nezavisne Države Hrvatske, a bez ove ne bi bilo ni Republike Hrvatske. Pod povoljnijim povijesnim okolnostima u slijedećem je stoljeću, nakon Ante Pavelića, i Franji Tuđmanu uspio pothvat obnove hrvatske državnosti. Na žalost, tek što smo dobili državu, ona je nestala. Tako je bilo nakon 4 godine 1945, tako je bilo i 1995: s punom odgovornošću tvrdim da je Republika Hrvatska, baš kao i Nezavisna Država Hrvatska, trajala koliko je trajao rat. Nakon 1995 započinje opadanje, linjanje, oživljavaju demoni pokopane jugovine, destruira se glavno oruđe hrvatskog oslobođenja i slobode – junačka i pobjednička hrvatska vojska, generali idu u Haag, Hrvati u novu pečalbu, Srbi se, po zapovjedi stranoga gospodara, vraćaju na mjesto zločina, s osobitim povlasticama i svečano dočekani od kapitulantskog režima, u izgled nam se stavlja doseljavanje stotina tisuća inozemnih egzota, dočim sumahnito srljanje u eurointegracije donosi sa sobom jamstvo potpunog sumraka nacionalne časti, ponosa i dostojanstva, potpunog gubitka i zadnjih ostataka nacionalnog, političkog, uljudbenog, gospodarskog suvereniteta; štoviše, nad narod Hrvata, kao još nikada u povijesti, nadvila se tamna sjena prijeteće posvemašnje propasti.

     To čemu svjedočimo poraz je steklištva, koje je, kao nekoć u Jugi, opet kriminalizirano, a trijumf Starčevićevih slavoserba i izdaja svega što je Tuđmanova vlast u ratnim godinama za nas izvojštila. Ja ne ću ovdje nabrajati i raščlanjivati vidove današnje katastrofe, tomu je posvećena moja opsežna knjiga Finis Croatiæ, koja će slijedeće godine, nadam se, ugledati svjetlo dana. U njoj nije sve crno, pesimistično, ostavljen je uski prostor nade. On će se popuniti samo ako se Hrvatska vrati onomu najboljem što baštinimo od Starčevića i Tuđmana. Ali, Hrvatska je danas već zaokupljena maštarijama o slijedećem predsjedniku. Sadašnji je sobom donio neviđenu degradaciju, nakon njega očito bi se htjelo još niže. Današnja Hrvatska ne će Starčevića i Tuđmana. Udružene brigade slavoserba i mađarolaca, autonomaša i talijanaša, neotitovskih jugorestauratora, povampirenih partizanskih fosila, kozmopolitskih globalista i anarhista, judeomasonskih urotnika, lijevih liberala, feminističkih vještica, homoseksualnih agitpropovaca – sve se to okupilo na strani Antihrvatske, da dotuče naciju i nacionalizam, državotvorstvo i državnost. Na svoje zastave oni upisuju – nomina sunt odiosa - uspješne biznismene i nogometne trenere, mediokritete i potpune anonimce (čuli smo i da je to poželjno; Švicarci ne znaju ime svojega predsjednika), emancipirane žene, reciklirane srbo-krajinske petokolonaše i posvjedočene srboljube; ima ih koji misle da prezime Tuđman (otjelovljeno u njegovu sinu Miroslavu) može vladati, a neki bi Mesića, kad više ne će biti predsjednik, sada za premijera. Možda mu Željko Malnar prepusti bar Pešćenicu. Roje se i glasovi u prilog notornog umjerenjaka i gubitnika: «Budiša vrati se!» (netko je posudio grafit što su ga pisali po Zagrebu naši skinsi: Schwartz vrati se!). Izražena je i želja da Hrvatskom vlada pjevač Stoka. Ali takvoga upravo imamo, premda ne pjeva osim «po šumama i gorama». Netko će se svakako dosjetiti da za predsjednika predloži kućnog ljubimca. A ovom bi državom morao vladati vojnik, koji ju je i stvorio, stegom i autoritetom i duhom hijerarhije  bez kojih se ništa ne će pomaknuti naprijed. Hrvatski narod, vlastitim grijesima zakržljao do maloga naroda, ne može preko noći opet postati velikim narodom. Ali ako u sebi zatomi i zadnji dašak volje za veličinom, nestat će ga. A za narodnu veličinu hoće se velikih vođa. Bude li takvoga Hrvatska u dogledno vrijeme, na vrijeme, još uzmogla iznjedriti, ne će se on moći oglušiti o nagovor Staroga, nagovor Franje Tuđmana, ali i nagovor Ante Pavelića.