Mladen Schwartz

Četvrtak, 25. rujna 2008.

 Bilo bi mi drago da ovo iskoristite: dva pisma koja mi Globus i Novi List nisu htjeli objaviti, i moja dva govora s predstavljanja knjige.
        Pozdrav, Mladen Schwartz 
        Uredništvu Novoga Lista:
Molim Vas da ovaj uzvrat, sukladno tradicionalnoj toleranciji Vaše rubrike «Reagiranja», čim prije bez kraćenja objelodanite! Unaprijed hvala. Mladen Schwartz, Zagreb, dne 4. rujna 2008
Molim Vas da ovaj uzvrat, sukladno tradicionalnoj toleranciji Vaše rubrike «Reagiranja», čim prije bez kraćenja objelodanite! Unaprijed hvala. Mladen Schwartz, Zagreb, dne 4. rujna 2008

NOVI LIST PONOVNO MASAKRIRA  VITEZA JURU FRANCETIĆA

«Skandalozno, sramotno, sramota, blasfemija, zloglasni, zločini, zločinac, ratni zločinac, zločinačka, klerofašistička, Eichmann, koljač, krvnici, klali, palili, ubijajući, kukavičje jaje, ogorčila, sablaznila, kazna, kazneno djelo, kazneno odgovarati...» Ovu kanonadu kao da smo slušali u okviru nekoga «saopštenja» centralnog komiteta ili zbora radnika u pokojnoj jugovini, u povodu kakve opasne diverzije usmjerene protiv temelja naše revolucije, nesvrstanosti i samoupravljanja. Ali ne, nije Juga, nego je Novi List (30. kolovoza 2008), oduvijek dakako ljevičarski, jugonostalgičarski, neopartizanski, ali sada, u trenutačnoj prigodi, osobito jugoidno militantni. Jer, riječ je o najpopularnijem hrvatskom ratniku četrdesetih, legendi Hrvatskoga obrambenog rata, neustrašivom ustaškom krilniku Juri Vitezu Francetiću, za kojega je čak i srpski partizanski romanopisac Mladen Oljača, u romanu Kozara, našao lijepih riječi. Kao i pokojna Juga, i Novi List, udruženim snagama čak desetorice hrabrih neopartizanskih bojovnika (abecednim redoslijedom: Crnčec, Flego, Fumić, K., Kajin, Kundić, Pupovac, Radin, Šantić, Vonta), u hrvatskom borcu Francetiću, branitelju hrvatske države od genocidnih četničko-partizanskih napadaja, vidi monstruoznog ubojicu, jer mu, baš kao ni danas generalu Gotovini, ne može oprostiti «magnissimum crimen» (Jazbec) - sudioništvo na stvaranju i obrani hrvatske samobitnosti i samosvojnosti. Desetorki se ne sviđa što je, u zborniku «Zatajena grobišta i prešućene žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća u karlovačkoj županiji» autora Mladena Šomeka, Jure Francetić upisan u popis tih žrtava. Zar nije na Francetićevu zrakoplovu počinjena diverzija (komunistički su simpatizeri stavili šećera u spremnik!), zar Juru nisu masakrirali srpski seljaci, simpatizeri četnika i titovaca, zar nije umro pod okriljem partizana, u sobi po kojoj su se «nestašno» motala dvojica boškobuha, malodobna braća Slavko & Daniel Goldstein? Francetić je za Novi List ustaški zločinac, premda nigdje nikada nitko nije podastro vjerodostojne dokaze o njegovim zločinima, osim ako mu zločini nisu u tomu da je legendarni zapovjednik Crne Legije kod Romanije, na Kupresu, u bugojanskom kraju, u Istočnoj Bosni, uspješno tamanio združene jugo-gerile, te tako Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ponosno vratio prastaru granicu na Drini? Možda je trebao 1941 otići u tifusarsku šumu i s partizanima poklati onih osam tisuća žrtava (samo karlovačke županije!) o kojima piše Šomek. Onda za Novi List, za zloglasnoga jugovojnog sudca Fumića, za «partizanskoga borca» Vontu, te za dežurne manjince Pupovca, Radina i Kajina (kojega i ovoga puta smeta «fašist» Thompson», a nije mu smetalo s «fašistom» se Haiderom sastajati te uglavljivati poslove!), - za sve te dakle paleo- i neojugoslavene, Francetić zasigurno ne bi bio koljač, nego «narodni heroj».

Francetićev «zločin» profesionalni partizan Vonta mnije možda «dokazati» Hitlerovom packom Juri da zbog «ustaških zločina» jača protunjemački partizanski pokret. Ovo bi doista trebao biti krunski dokaz: kakav li je zločinac tek onaj, kojega zločincem nazivlje i najveći zločinac svih vremena! Točno je da je ustaški pukovnik Francetić bio članom službenoga Poglavnikovog izaslanstva na sastanku s njemačkim Führerom u ukrajinskoj Vinici 23. rujna 1942, tri mjeseca prije Jurine tragične smrti. Tom zgodom Hitler je izrazio zainteresiranost Reicha za obdržbu i osigurbu prometnica koje vode preko NDH, kako bi se iz Dalmacije i Hercegovine u Njemačku nesmetano mogao izvažati boksit, potreban njemačkoj proizvodnji aluminija. U tom sklopu Hitler je gledao i na problem jačanja partizansko-četničke gerile. Poglavnik mu je, međutim, uzvratio ističući potrebu hrvatske samoobrane od četnika što ih zdušno podupiru Talijani. Hrvatska dakle nije mogla prestati s vojnim operacijama protiv velikosrpskog neprijatelja samo zato da bi Hitleru lakše bio isporučivan boksit. Hitler je imao u vidu njemačke a Pavelić hrvatske interese, i to je cijela istina o Hitlerovoj packi Francetiću. A da je Poglavnik sa svojim črrstim stavom uspio, dokazuje i činjenica da je Hitler, na Poglavnikov u Vinici postavljen zahtjev, već za mjesec dana premjestio njemačko vojno zapovjedništvo za područje NDH iz Beograda (gdje je ono šurovalo sa Srbima) u Hrvatsku.

Jedino dobro mjesto u bloku Novoga Lista protiv Francetića jest Kajinovo stavljanje dvojice pajdaša, predsjednika Mesića i antinacističkog lovca Zuroffa, u isti koš, kamo i spadaju.

Na kraju komentara «Francetićevo kukavičje jaje», neuobičajeno vehementnog za njegova inače staloženog i razboritog autora Nevena Šantića, stoji retorski upit na adresu onih koji u Francetiću s pravom vide žrtvu velikosrpsko-partizanskoga masakra: «Može li se dublje pasti?». Vratimo taj upit kao bumerang Novom Listu: Može li dublje pasti hrvatsko novinarstvo? Skandalozno je i sramotno da se tako piše, da se tako blati jednoga od najplemenitijih hrvatskih muževa, da mu posthrvatski režim pod zaštitom mrkle noći zaplotnjački ruši skromna obilježja, umjesto da mu usred Zagreba, koji još uvijek nije smogao snage maknuti šumskoga maršala, podigne velebni spomenik kakav je svojim neizbrisivim domoljubnim djelom u miru i u ratu Vitez Jure zavrijedio! No, kako se Hrvati odnose spram svojih veličina, tako im i ide, a kakvi su sami, takvi su im i vođe. «Ustaška priča», međutim, ne može se «jednom zauvijek okončati», kako priželjkuje Šantić, baš kao što se ni povijest ne može izbrisati iz narodnog sjećanja futurističkom ideologijom trenutačnoga režima, a u svemu što je bitno tu priču ne bi ni trebalo izbrisati, jer je neuništiva epopeja, organska sastavnica velike hrvatske povijesti. Glede pak «veličanja ustaštva» (o čemu u Šomekovoj knjizi, suprotno Fleginoj insinuaciji, uopće nije riječ), bilo bi lijepo doznati koji ga to zakon RH inkriminira kao kazneno djelo. Možda mi je takav zakon promaknuo, pa ću od sada i ja morati strogo pripaziti, ako je vrag odnio šalu!

Mladen Schwartz