HRVATSKA U PRVOJ JUGOSLAVIJI(1918-1941.)

Malo prije kraja 1. svjetskog rata (1918.), Hrvatski sabor je prekinuo veze s Austro-Ugarskom, koja je izgubila rat. Narodno vijeće države, vođeno idejama panslavenstva koje su se razvijale pedeset godina, pridružilo se Srbiji i Crnoj Gori, te stvorilo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Odluku o ujedinjenju sa Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Hrvatski sabor nikada nije potvrdio. Kraljevstvo je prošlo kroz ključnu promjenu 1921. godine, kad je novi ustav centralizirao vlast u glavnom gradu Beogradu i prekrojio unutrašnje granice vodeći se geografskim i ekonomskim
načelima, čemu se protivila Hrvatska seljačka stranka pod vodstvom Stjepana Radića.

 

Otac Domovine Ante Starčević

Stjepan Radić

Hrvatska državnost je za jedno vrijeme zbrisana. Stranka je bojkotirala vlast Srpske radikalne narodne stranke tijekom čitavog razdoblja, osim 1925-1927.Radića je 1928. godine u parlamentu smrtno ranio srpski zastupnik Puniša Račić, što je izazvalo nemire u Zagrebu. Godine 1929. kralj Aleksandar je proglasio diktaturu i nametnuo novi ustav koji je između ostaloga preimenovao zemlju u Kraljevinu Jugoslaviju. Kralj Aleksandar je ubijen 1934. godine u atentatu radikalnih skupina (VMRO i Ustaški pokret) koje je prethodno protjerao. Hrvatska je dobila određenu autonomiju 1939. osnutkom Banovine Hrvatske na osnovu sporazuma Cvetković-Maček. Militaristička vlast u Beogradu je propala 1941. godine, a sile osovine ubrzo su osvojile Jugoslaviju.




BANOVINA HRVATSKA

Banovina Hrvatska je teritorijalna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije, nastala kao rezultat težnje hrvatskog naroda za većom autonomijom i cjelovitošću hrvatskih zemalja. Formirana je na temelju političkog sporazuma između predsjednika jugoslavenske vlade Dragiše Cvetkovića i vođe HSS-a Vladka Mačeka na Bledu ( tzv. sporazum Cvetković-Maček). Zakonski počinje postojati donošenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj 26. kolovoza 1939. godine.

Teritorij i granice

Banovina je nastala spajanjem dotadašnje Savske i Primorske banovine, uz dodatak većinski hrvatskih kotareva iz ostalih banovina ( Brčko, Derventa, Dubrovnik, Fojnica, Gradačac, Ilok, Šid i Travnik ). Obuhvaćala je površinu od 65.456 km2.Pri stvaranju nove jedinice primijenjeno je povijesno načelo ( područja Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s izuzetkom Istočnog Srijema i Boke Kotorske ), a također i etničko načelo ( hrvatski kotarevi iz BiH ). Do ovakvih se
granica došlo nakon teških pregovora, tako da nijedna strana nije do kraja bila zadovoljna. Srpska strana stoga što je niz kotareva sa srpskom većinom ostao unutar banovine, a hrvatska jer nije uključila Zapadnu Bosnu ( "Turska Hrvatska" ), te Baranju i Sjevernu Bačku. Granice su smatrane privremenima i naglašeno je da će doći do daljnjih promjena u sklopu preuređenja države.



Stanovništvo

Prema posljednjem prijeratnom popisu stanovništva iz 1931. godine, na području Banovine Hrvatske živjelo je 4.024.601 stanovnika, od kojih oko 74 % Hrvata i 19 % Srba. Bila je podijeljena na 99 upravnih kotareva, od čega 81 s hrvatskom većinom, 17 sa srpskom ( 12 s apsolutnom i 5 s relativnom većinom ) 1 s većinom Muslimana, koji tada nisu smatrani zasebnom nacijom.

Uprava i nadležnosti

Za prvog Bana Banovine Hrvatske imenovan je dr. Ivan Šubašić, kojeg je osobno odredio Vladko Maček. Uredbom o Banovini Hrvatskoj bile su određene i njene nadležnosti, među kojima su bili trgovina, industrija, školstvo, poljoprivreda, pravosuđe i socijalna politika. U nadležnosti države ostali su vanjski poslovi, vojska, policija i vanjska trgovina. Ostalo je sporno financiranje nove upravne jedinice, pa je o tome donesena posebna uredba 30. ožujka 1940. godine. Mnoge
od ovih odredbi nisu nikad provedene do kraja, bilo zbog kratkog postojanja Banovine, bilo zbog opstrukcija iz Beograda. Planirano je i raspisivanje izbora za hrvatski sabor, ali to se nije dogodilo uslijed izbijanja Drugog svjetskog rata.Banovina Hrvatska prestaje formalno postojati proglašenjem NDH 10. travnja 1941. godine.

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA(1941-1945)

Uspostava Nezavisne Države Hrvatske označila je realizaciju one varijante hrvatskog pitanja koja se temeljila na rasformiranju Jugoslavije. No, ona je istodobno značila i vezivanje Hrvatske uz fašističke sile i prenošenje fašističkog modela organizacije vlasti i političke prakse Njemačke i Italije u Hrvatsku, uz nazočnost njemačkih i talijanskih vojnih snaga. One su od ustaške vlade smatrane saveznicima, a u širim slojevima stanovništva bile su doživljene kao okupatorske.Hrvatska enciklopedija sažeto kaže o povjesnoj ulozi NDH: »Država koju je 10. IV. 1941. u ime ustaškog poglavnika Ante Pavelića proglasio Slavko Kvaternik pojavila se kao diskontinuitet u odnosu na dosadanje osnovne crte hrvatskih političkih opredjeljenja, ali ubrzo i kao iznevjerenje težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom, jer je njezin postanak i opstanak bio vezan uz volju i sudbinu njemačkih saveznika.Nažalost NDH je postala zločinačka tvorevina,progoneći i vršeći teror nad nehrvatskim stanovništvom,pogotovo nad Srbima i Židovima.

Nezavisna Država Hrvatska uspostavljena je nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije od strane sila osovine. Bila je priznata od strane Njemačke i Italije 15. travnja 1941, ali uz klauzulu da će pitanje razgraničenja prema Italiji biti razriješeno naknadno. Vodstvo NDH nadalo se umanjiti teritorijalne ustupke Italiji osloncem na Njemačku, ali Adolf Hitler je odlučio da se u to pitanje ne miješa. Tako je Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. Italiji prepušten veći dio Dalmacije i skoro svi jadranski otoci, područje sa oko 400.000 stanovnika, etnički gotovo stopostotno Hrvatsko. Na čelo NDH je trebao doći talijanski kralj od Spoleta,međutim to se nije desilo.Područje NDH bilo je podijeljeno na talijansku i njemačku okupacijsku zonu, određenu geopolitičkim i ekonomskim interesima sila osovine.
Mađarska je u travanjskom ratu okupirala Međimurje i odbila ga napustiti, polažući na njega povijesno pravo. Proglasila je aneksiju, što NDH nije priznala, ali nije mogla ništa učiniti, pa je tako ostalo sve do kraja rata.Italija je vršila teror i nasilnu asimilaciju na teritoriju koji joj je prepušten Rimskim ugovorima. Iskoristila je pojavu četnika i pružala im punu pomoć, priznavajući ih kao dobrovoljačku antikomunističku miliciju; time su izvrsno koristili staro rimsko načelo "divide et impere" ("podijeli pa vladaj") Več u kolovozu ponovo je okupirala tzv. "Zonu dva", 80 kilometara od mora odnosno granice anektiranog područja. U njoj je preuzela i civilnu upravu, ustaška vojnica morala je to područje napustiti, a domobranske postrojbe bile su pod talijanskim zapovjedništvom. Italija je nešto kasnije okupirala i Zonu tri, do granice interesen zone, ali se 1942. povukla.
Nakon kapitulacije Italije, Ante Pavelić je proglasio poništenje Rimskih ugovora, ali faktičku upravu preuzeli su Nijemci, prepuštajući NDH samo neke civilne funkcije. Ujesen 1944. veći dio Dalmacije došao je pod kontrolu Narodnooslobodilačkog pokreta.

Iako je NDH imala u svom nazivu pridjev nezavisna, ona nikad nikad nije bila potpuno nezavisna i samostalna u donošenju pojedinih odluka. Kada su SAD ušle u 2. svjetski rat nakon napada Japana na Pearl Harbour, NDH je objavila rat SAD zajedno s ostalim članicama osovine. NDH bila je priznata od: Mađarske, Njemačke, Italije, Slovačke, Bugarske, Rumunjeske, Japana, Španjolske, Finske, Danske, Manđurije, Tajlanda, Kine, Burme, Filipina i Indije.

Zemljopis

Najduže rijeke: Sava, Drava, Dunav

Najduže plovne rijeke: Sava 593 km, Dunav 213 km, Drava 133 km, Kupa 70 km, Bosut 40 km, Neretva 20 km

Najviši vrhovi: Maglić 2387 m, Ploča na Čvrsnici 2228 m, Vranica 2107 m, Prenj 2102 m, Treskavica 2088 m

Najveći gradovi: Zagreb, Osijek, Brod na Savi



Zemljopisno područje

NDH je zauzimala područje prijašnje Banovine Hrvatske i cijelu Vrbasku banovinu, a granica na istoku sa Srbijom bila je rijeka Drina. U današnjim okvirima NDH je zauzimala područje Republike Hrvatske (osim Istre, Rijeke, Zadra, otoka Krka, Cresa, Lošinja, Lastova i Visa koji su prije bili odcijepljeni od Kraljevine Jugoslavije), cijeli teritorij Bosne i Hercegovine, Srijem i Zemun. Teritorij NDH nakon proglašenja bio je prekrojen nekoliko puta, i to od saveznika sila osovine od kojih je najambicijoznija i najzahtjevnija bila Italija.Rimskim ugovorom 18. svibnja 1941. NDH je ustupila Italiji veći dio Dalmacije sa gradovima, dok je NDH dobila izlaz na more u bivšim kotarevima Novi, Senj, Crikvenica, te općinama Karlobag i Kraljevica (u podvelebitskom primorju) i na području od Omiša do Dubrovnika. U sklopu NDH ostali su otoci Brač, Hvar, Pag, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep. Prekrajanje karte izvršila je i Mađarska svojevoljno pripojivši Međimurje 10. srpnja 1941.godine.Istočni dio Srijema je nominalno bio dijelom NDH, ali je iz vlastitih sigurnosnih i strateških razloga Treći Reich ga držao pod svojim nadzorom, odnosno bio je pod njemačkom upravom.

Rimski ugovori

Rimski ugovor je bio dogovor o razgraničenju između NDH i Italije. Potpis ugovora izvršen je 18. svibnja 1941. u 12.30 sati u Palazzo Venezia u Rimu. Potpisivanju ugovora prisustvovali su predsjednici država, grof Ciano, te svi hrvatski ministri. Ugovorom se priznaju kao sastavni djelovi Kraljevine Italije sljedeći teritoriji:

    * Kotari Čabar, Kastav i Sušak, a od kotara Delnice jedan dio po crti,koja polazeći s kote 710 i idući grebenom Starčeva Vrha, Velikog Tomca, Oštraca i Rogozna Brološkog dolazi do upravne granice kotara Sušak na vrhu Jelenčić (kota1106). Granica zatim silazi na more kod Bakarca visovima brda Gorica i Meč, ostavljajući hrvatskim teritorijem općine Hreljin, Dol-Bakarac i Kraljevica s odnosnom lukom;

    * Kvarnerski otoci Krk i Rab, te otočić Sveti Marko

    * Čitavo područje Dalmacije južno od otoka Paga i rijeke Zrmanje te zapadno od rijeke Krke ( zadarsko zaleđe ), što je uključivalo i sve zadarske otoke, zatim gradovi Šibenik, Trogir i Split s neposrednim zaleđem, isključivši otoke Brač i Hvar.
 * Nadalje otoci Čiovo, Drvenik, Korčula, Mljet, Šolta i Vis te manji otočići Biševo, Jabuka i Sv.Andrija.
 * Dio Konavala južno od Ćilipa radi strateške zaštite Boke Kotorske.



Potpisivanje Rimskih ugovora

Posebna konvencija se trebala zaključiti u vezi s upravnim uređenjem grada Splita, predgrađa Kaštela i otoka Korčule. NDH je zahtijevala autonomiju za ta područja, što Italija nije bila spremna ispoštovati.Članak 2 glasi: "Povjerenstvo kojeg će polovica sačinjavati izaslanici Talijanske Vlade, a polovicu izaslanici Hrvatske Vlade, pristupit će u najkraćem roku odredjenju granica na terenu izmedju Kraljevine Italije uključivši pokrajinu Ljubljanu i Kraljevine Hrvatske. Konačno odredjenje granica bit će obavljeno u duhu pravičnosti..."
Rimski ugovor prestaje vrijediti kapitulacijom Italije u rujnu 1943. godine, kada su područja navedena u ugovoru formalno uključena u sastav NDH.

Vanjska politika

Hrvatska vanjska politika vođena je u okviru njemačke i talijanske vanjske politike, te je i međunarodno priznanje Hrvatske ostalo u tim okvirima; rezervirano je bilo i držanje Svete Stolice.
U četničkim pobunama talijanska vojska, iako službena hrvatska saveznica, pomagala je četnike.
Nijemci nisu imali namjeru vojnički se angažirati u Hrvatskoj, jer su sve svoje snage namjeravali upotrijebiti protiv SSSR-a. Nemiri u Hrvatskoj (osobito aktivnost partizana) imali su za posljedicu sve veću njemačku nazočnost i, konačno, potkraj 1942., stavljanje hrvatske vojske pod njemačko vojno zapovjedništvo u svim ratnim pothvatima u Hrvatskoj.
Prelazak Italije na stranu saveznika 8. rujna 1943. temeljito je promijenio situaciju. Partizani su se domogli velike količine talijanskoga oružja i uz englesku vojnu pomoć, počevši od svibnja 1943., vojnički su znatno ojačali. Širilo se uvjerenje da će Njemačka izgubiti rat te da radi očuvanja hrvatske države treba prijeći na savezničku stranu.Državni poglavar Pavelić sudjelovao je u tom planu (inače poznatom kao akcija Lorković-Vokić), ali kad mu je postalo jasno da će morati sići s vlasti, zatvorio je Lorkovića, Vokića i njihove suradnike i dao ih smaknuti potkraj travnja 1945.
Sovjeti su od rujna 1944., do veljače 1945. održavali dodire s Pavelićem, u kojima je Staljin predlagao priznanje hrvatske države uz uvjete slobodnog prolaza sovjetske vojske na Jadran i slobodu rada KPH, ali i tu je sovjetsku ponudu Pavelić konačno odbio.
NDH na čelu s Pavelićem ustrajala je na njemačkoj strani do kraja rata. Hrvatsku vojsku prisilili su engleski vojni predstavnici da položi oružje i preda se Jugoslavenskoj armiji 15. svibnja 1945. u Bleiburgu. Tada više nije postojalo ni hrvatsko vrhovništvo - budući da se Pavelić, prešavši austrijsku granicu 8. svibnja 1945. navečer, dao u bijeg - a ni vlada koja je prestala funkcionirati poslije napuštanja Zagreba 6. svibnja 1945.Država NDH je svoj kraj doživjela 17. svibnja 1945. na polju blizu mjesta Bleiburg u Austriji, gdje se prema prethodno postignutom dogovoru hrvatska vojska (200.000 vojnika), zajedno s mnoštvom civila (500.000 ljudi) koja se nekoliko dana probijala uz neprestanu borbu sa partizanskim jedinicama, trebala predati engleskoj vojsci da bi se izbjegla osveta. Englezi krše dogovor i predaju te ljude partizanima. Sve završava "križnim putem", u kojem biva na mučki način ubijen do današnjeg dana neutvrđen broj ljudi.

DRUGA JUGOSLAVIJA (1945-1991)

Nakon raspada NDH,dolazi do stvaranja Titove Jugoslavije.U svibnju 1945. partizani pod svoju kontrolu stavljaju cijelo područje Hrvatske. Komunisti su najbrutalnijim postupcima, po uzoru na Staljina i njegov režim, pokazali kako ne trpe nikakvo suprotstavljanje. U kratkom roku pobili su tisuće ljudi za koje su sumnjali da bi mogli biti neprijateljski usmjereni prema novom režimu. U sklopu nove Jugoslavije, kao jedna od federalnih jedinica, postoji i republika Hrvatska (Federalna država Hrvatska, Narodna republika Hrvatska, Socijalistička republika Hrvatska). Njene su granice pretežno utemeljene na povijesnim granicama utvrđenima u 17. i 18. stoljeću. Ona je izgubila dijelove Bosne i Hercegovine koji su pripadali Banovini Hrvatskoj, a dobila je Baranju kao i Istru, Rijeku i dijelove Kvarnera i Dalmacije koji su prije 2. sv.rata pripadali Italiji.




 U novoj jugoslavenskoj državi vlast komunističke partije i njenog vođe Josipa Broza Tita bila je neosporna. Nova vlast neumoljivo nacionalizira veleposjede kao i veća, srednja pa i manja poduzeća. Osobito jakom pritisku izvrgnuti su seljaci koji nose glavni teret nagle industrijalizacije kako Jugoslavije tako i Hrvatske. Sukob Tita sa Staljinom 1948. postepeno dovodi do nestajanja najstrašnijih ekscesa komunističke diktature i približavanja Jugoslavije kapitalističkim, zapadnim zemljama. U počecima nove jugoslavenske države provodi se stroga centralizacija u kojoj posebnost federalnih jedinica postoji samo na papiru. Ovo izaziva nezadovoljstvo i to posebno u Hrvatskoj koja se osjeća zakinutom i ponovno nametanje centralizma doživljava se kao oživljavanje politike srpske dominacije koja nastupa pod krinkom „jugoslavenstva“. Nezadovoljstvo u sve većoj mjeri počinje dijeliti i hrvatsko komunističko
rukovodstvo. Otpor takvoj politici prvo dolazi do izražaja na području kulture. U hrvatskom komunističkom rukovodstvu sve više jačaju snage koje teže što većoj samostalnosti Hrvatske unutar Jugoslavije. Njima se načelu nalaze Savka Dabčević Kučar i Mika Tripalo. Težnja za jačanjem državnosti Hrvatske unutar postojeće zajednice pretvara se tijekom 1971. u pokret koji obuhvaća široke slojeve hrvatskog stanovništva (masovni pokret, MASPOK). Pod pritiskom vojske,
otpora Srba i nezadovoljstva dijela vanjskih činitelja (posebno Sovjetskog saveza) krajem 1971. Tito uklanja tadašnje hrvatsko komunističko rukovodstvo. Sada počinje razdoblje represije i politički utjecaj Hrvatske unutar Jugoslavije naglo slabi. Ustavnim amandmanima iz 1971. i jugoslavenskim ustavom iz 1974. državni suverenitet je prešao na republike tadašnje Jugoslavije koja je dobila brojne osobine konfederacije. Povećana samostalnost republike ipak nije došla do izražaja jer se stvarana vlast nalazila u rukama komunističke partije koju je čvrsto nadzirao Tito i njegovi najbliži
suradnici. Njihovom smrću i smrću Tita tijekom 80-tih godina nestaje glavni spajajući činitelj. Sve više jačaju snage koje teže promjenama postojećeg sustava i to posebno u Srbiji. Ove nastoje osigurati Srbiji i Srbima premoć u Jugoslaviji. Situaciju otežava i teška gospodarska kriza koja je zahvatila Jugoslaviju. Hrvatsko komunističko rukovodstvo nema ni snage, a dijelom ni volje da se suprotstavi agresivnim činiteljima iz Srbije. Raspad Sovjetskog saveza i slom komunizma u istočnoj Europi prisiljava i njih na demokratizaciju društvenih odnosa u Hrvatskoj. Na demokratskim izborima 1990. komunisti doživljavaju poraz, a na vlast dolazi dotadašnja nacionalistička oporba koju predvodi Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Time Hrvatska ulazi u teško razdoblje rata i društvene tranzicije koje rezultira stvaranjem nezavisne i demokratske hrvatske države.

SUVERENA I NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

Hrvatska je vlada proglasila razdruživanje od Jugoslavije 25. lipnja 1991. godine. Pod pritiskom međunarodne zajednice, na tu odluku je stavljen tromjesečni moratorij.
JNA je od konca 1980-ih bila već potpuno u službi velikosrpskoga programa i pod kontrolom Slobodana Miloševića.Svoju logistiku je stavila na raspolaganje velikosrpskim snagama u SFRJ. Na područjima Hrvatske gdje je postojala srpska zajednica JNA i velikosrpski agitanti ( i mediji i pojedinci) su poticali i pozivali lokalne Srbe na pobunu,propagandom širili strah od novih hrvatskih vlastiju, logistikom i oružjem pomagali pobunjeno stanovništvo u pobuni protiv Hrvatske. U više navrata je JNA intervenirala protiv hrvatskog redarstva/snaga MUP-a, kad bi ove reagirale na
pobunjeničke akcije; s time da su pobunjenička djela pokazivala terorističku narav-blokiranje prometnica, protjerivanje hrvatskog i ostalog nesrpskog stanovništva, koje je svo vrijeme pokazivalo odanost Hrvatskoj. Sve ove akcije JNA su bile pod izlikom mirotvorstva. Velikosrpske snage su se uvukle i u crnogorsko rukovodstvo, te su uvukle i Crnu Goru u svoja nedjela. Velikosrpska propaganda je djelovala i u drugim SFRJ-republikama i pokrajinama, s ciljem slabljenja položaja HrvatskeHrvatsku je JNA pokušala prisilno zadržati okupacijom i tako izazvala rat koji će kasnije postati poznat kao Domovinski rat. Mnogi hrvatski gradovi, pogotovo Vukovar i Dubrovnik, našli su se na udaru srpskih snaga. Hrvatski sabor je prekinuo sve preostale veze s Jugoslavijom 8. listopada iste godine Odlukom o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ.



Civilno je stanovništvo masovno bježalo iz ratne zone: stotine tisuća Hrvata pobjegle su i,ili su protjerane s okupiranih područja i s graničnih područja sa Srbijom i Bosnom. Na mnogim je mjestima vojska prisilno istjerala stanovništvo (etničko čišćenje).Vukovar, grad uz srpsku granicu, bio je posve uništen tijekom tromjesečne opsade, poznate kao bitke za Vukovar. Grad je krajem studenog 1991. godine pao u ruke JNA i paravojnih srpskih postrojbi koji su zatim
smaknuli više od tisuću ljudi. Ipak, to je bio preokret u Domovinskom ratu. U toj bitci su srpske snage izgubile velik dio oklopnih snaga. Strane su države počele priznavati Hrvatsku kao samostalnu državu. Još 1991. Hrvatsku su priznale Slovenija, Litva, Latvija, Ukrajina, Island i Vatikan. Njemačka, Italija i Švedska su koncem prosinca 1991. najavile priznanje. Polovicom siječnja 1992. hrvatsku su priznale zemlje Europske zajednice, EFTA-e i zemlje istočne Europe
(koje su to i prije namjeravale, ali su čekale poteze "velikih", za im se ne zamjeriti). Slijedilo je veliko priznavanje od strane arapskih zemalja. Nakon toga Hrvatsku je priznala i Rusija. Zadnji su, od svjetski značajnih zemalja, s dosta zakašnjena, Hrvatsku priznale Izrael i SAD.
Došlo je razdoblje relativnog zatišja, a Ujedinjeni narodi su uvodili primirja između ukopanih neprijatelja. JNA se povukla iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, gdje je zatim počeo novi rat. Tijekom 1992. i 1993. godine Hrvatska je primila tisuće izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.
Hrvatska je u nekoliko navrata oslobađala djelove svojeg teritorija. Na žalost, moćnici međunarodne zajednice su svaku hrvatsku osloboditeljsku akciju priječili i zaustavljali diplomatskim pritiscima, a nerijetko se prijetilo i sankcijama.

Koncem 1991. oslobođene su velika područja u zapadnoj Slavoniji, i time se spriječilo odsijecanje Hrvatske kod Virovitice. 1992. je oslobođen dio dubrovačkog zaleđa i zaleđe poluotoka Pelješca; u brzoj akciji je oslobođena Miljevačka zaravan, a u akciji Maslenica, zadarsko i šibensko zaleđe, i time se spriječilo rezanje Hrvatske kod Biograda i Podvelebitja. 1993., u akciji Medački džep, je oslobođena okolica Gospića.Vojni sukobi u Hrvatskoj opet su se pojačali 1995. godine. U proljeće je operacijom Bljesak oslobođena zapadna Slavonija. Početkom kolovoza Hrvatska je pokrenula operaciju Oluja i munjevito oslobodila najveći dio okupiranih područja (na kojima je uz obilatu pomoć Srbije, bila uspostavljena tzv. Republika Srpska Krajina), dok je srpsko
stanovništvo (oko 200.000) masovno pobjeglo u Srbiju. Par mjeseci kasnije, Daytonski sporazumom okončan je rat.Preostali dio Hrvatske, a to je istočni dio Slavonije koji nije oslobođen u Bljesku i Oluji 1998. godine mirnom reintegracijom je vraćen u političko-pravni sustav Republike Hrvatske.Predsjednik Tuđman je umro 10.12. 1999.g. u svojoj 77-oj godini. Nakon čega je nastavljen ekonomski oporavak i obnova ratom uništenih područja. Hrvatska se učlanila u važne regionalne i međunarodne organizacije.Hrvatska nikako ne smije zaboraviti što joj se dogodilo.Pogotovo ne smijemo zaboraviti naše branitelje i generale koji su žrtvovali svoje
živote za nas.Vječna im slava i hvala.